Nakon klasičnog načina rada CAD 2D/3D počeli smo koristiti BIM alate. To je svakako bio napredak jer smo uveli parametarsko modeliranje pa je sam proces bio puno brži iako smo sve morali modelirati i dalje ručno. Naravno modele smo napunili podacima kako bi smo ih mogli kasnije eksploatirati i tako optimizirati projektna rješenja i procese. Kako je proces modeliranja bio sličan kao i ranije tako da su i projektna rješenja formom ličila na ona do tada. Dosegli smo neki nivo automatizacije jer nam je alat nudio da neke manualne zadatke odradi umjesto nas. No tu je sve to tek počelo…
Automatizacija generiranja oblika
Onda se pojavio computative design. Računalne alate počeli smo koristiti kako bi nam uvelike olakšala i ubrzala generiranje projektnih rješenja. I dalje smo mi ti koji osmišljavaju rješenja ali samo modeliranje smo mogli prepustiti računalu. Naravno kroz korištenje neke vrste kodiranja. Parametre smo povezali sa kodom i tako neke repetitivne zadatke prepustili računalu da odradi. Tako smo vrlo brzo mogli modelirati kompleksna rješenja pa su se počeli pojavljivati novi, smjeliji oblici na arhitektonskim i građevinskim projektima.
Optimizacija projektnih rješenja
Generativni dizajn je bio logičan nastavak. Kada smo jednom imali mogućnost generiranja oblika pomoću algoritma onda smo ga i iskoristili ne samo da generiramo oblik nego da ga i optimiziramo. I ne smo oblik nego i funkciju.
U generativnom dizajnu imamo dva koraka. Prvi korak je da računalo, na osnovu ulaznih kriterija, „predloži“ veliki broj mogućih rješenja. Tako da na taj način možemo uvidjeti neka rješenja do kojih možda niti ne bi ni došli. Drugi korak je odabir rješenja koje najviše korespondira sa našim ciljevima. Računalo će nam predložiti rješenja koja naviše zadovoljavaju kriterije koje smo zadali. Međutim kako je kriterija više i nije moguće zadovoljiti sve njih maksimalno onda je na nama da odaberemo ono adekvatno.
Ovdje vidimo suradnju čovjeka i računala. Računalo je to koje „vrti“ algoritam koji nam daje mnogobrojne varijante i nudi nam rješenja. A čovjek je taj koji zadaje početne kriterije, jer ih računalo ne zna, i onaj koji odabire konačnu varijantu, jer računalo ne može odlučiti koje je rješenje nama adekvatno na kraju. Mi smo tu nezamjenjivi jer netko mora imati znanje o tome što se želi postići ali smo oslobođeni od modeliranja tog rješenja.
Generativni AI. Čemu tolka strka?
Ali nova era nam je donijela neke, ja bih rekao, dosta bitne promjene u načinu korištenja ovakvih tehnologija. Do sada računalo nije imalo „znanje“ pa je ulazne kriterije morao unijeti netko sa tim znanjem. Nije bilo dovoljno imati želju za kvalitetnim rješenjem nego je takvo rješenje trebalo opisati računalu jezikom koje on razumije. Znači nije bilo dovoljno reći npr. ja bih htio energetsko efikasno projektno rješenje nego je trebalo definirati koji su kriteriji da bi to rješenje bilo efikasno.
Međutim svjedoci smo danas nekih novi AI alata. Oni posjeduju „znanje“ što omogućava da ne moramo mi znati kriterije koje treba zadovoljiti nego to za nas može „odraditi“ AI. Mi trebamo samo zaželjeti što želimo postići a AI će nam reći kako to postići. Pronaći će kriterije, norme, pravila i ostalo što je potrebno za ulazne parametre i sama na osnovu toga postaviti kriterije. Naravno netko je potreban da kaže koja je ideja projekta ali taj ne mora biti više toliko stručan da zna kako nešto postići, nego samo imati dobru ideju o tome što želi postići.
I na kraju procesa tamo gdje smo mi bili potrebni da odaberemo adekvatno rješenje se stvari malo mijenjaju. Kao prvo AI bi mogla znati koje su stvari važnije možda i bolje od nas jer ima „znanje cijelog svijeta“. A osim što ima trenutno znanje, uz pomoć strojnog učenja može s vremenom postati još pametnije. Sva slična odabrana projektna rješenja može koristiti kako bi ono slijedeće bilo još bolje.
Ta rješenja, kao što već danas imamo prilike vidjeti, ne daju opcije od kojih mi trebamo birati ono adekvatno nego daju konačna rješenja kojima je teško naći zamjerku.
Sve navedeno uvelike mijenja potrebu za stručnim ljudskim faktorom, tako da mi postajemo zamjenjivi. Ukoliko će sa jedne strane biti netko sa idejom što želi postići (a to može biti i investitor) i koristeći AI definirati kako to postići i generirati takvo rješenje, a sa druge strane će neki AI moći efikasno valorizirati to rješenje prema svim potrebnim kriterijima – ostati će nama puno vremena da razmišljamo koja je naša uloga u svemu tome.
Nastavak razvoja
Ovo još ne znamo. Samo znamo da će sigurno doći do toga. Rekao bih i prije nego to očekujemo.
Onaj dio koji ja vidim je da, još za sada, AI alati nam daju korektna rješenja ali kreativnost je još uvijek na nama. Možda više neće biti potrebe da imamo toliko stručnog znanja tj. posjedovanja svih informacija ali za sada je teško zamisliti da nam AI ponudi „ono nešto“ što nosi svaki kvalitetan projekt.
Relativno jednostavni zadaci oko rješavanja stambenih zgrada koje zadovoljavaju sve uvijete i maksimalno iskorištavaju BRP moći će se vjerojatno u budućnosti prepustiti nekom AI alatu. Mi bi se mogli posvetiti „pametnijim“ problemima – npr. kako prostor učiniti što ugodnijim za boravak svima nama koji ćemo možda imati više vremena koje ćemo moći koristiti kvalitetno zahvaljujući AI.
Moj neću reći strah, ali neka vrsta opreza u vezi sa novim mogućnostima nije u apsolutnoj brzini razvoja ovakve vrste tehnologije nego više u tome koliko je to jako veliko relativno ubrzanje u odnosu na to koliko se mi tome ne prilagođavamo. Naravno nije to sve do sutra. Ali i sam prelazak na npr. BIM način rada (a tu ne mislim na korištenje BIM alata nego na BIM način razmišljanja) je nešto što je kod nas teško provedivo a to je tek nužan početak u da bi mogli nastaviti u ovome smijeru.
Po meni jedini način da ostanemo „na konju“ sa tehnologijom je da je „zajašimo“ a ne da se pravimo da je nema. A hoćemo li to napraviti na vrijeme… na nama je.
