Neki od današnjih alata pružaju nam neke nove mogućnosti koje bi mogle uvelike promijeniti ustaljene načine rada. Jedna od tih stvari su i arhitektonski natječaji. Za sada postoje alati ( npr. Autodesk Forma, prije Spacemaker) koji mogu odraditi dio ovog posla u početnim fazama projekta ali kako se aplikacije razvijaju vjerujem da ćemo brzo vidjeti i neka nova rješenja koja je nam pružati i neke nove mogućnosti. Ova rješenja će utjacati na mnoge segmente našeg rada a ovdje bih se osvrnuo na ovaj.
Korak 1 – usporedba rješenja
Ocjenjivanje arhitektonskih natječaja, nakon što se prekontrolira tehnička “ispravnost” predanih radova, obično se svodi na opći dojam i iskustvo članova žirija. U tom nekom roku teško je ispitati kvalitativne pokazatelje pa se za ocjenjivanje oslanjamo na opći dojam i iskustvo žirija. Što se tiče kvantitativnih, to ide na dušu natjecatelja. Novim alatima to bi se moglo promijeniti. Oni u sebi imaju ugrađene mnoge analize kojima možemo u kratko vrijeme ispitati svaki pojedini rad i vidjeti u kojoj mjeri ispunjava neke kriterije koji mogu doprinijeti kvaliteti rješenja. Usporedbom tih pokazatelja možemo imati jasniju sliku ne samo koji projekt je ajmo reć lijepši nego ćemo sa sigurnošću moći znati i koji je kvalitetniji. Sa današnjim alatima možemo vidjeti koje od rješenja ima npr. najviše osunčanja, osvjetljenja, kvalitetnih vizura, najmanje lošeg utjecaja vjetra, buke, najveći potencijal za solare i mnoge druge kriterije. Sa nekim sutrašnjim vjerojatno i mnogo više…
Korak 2 – približavanje najboljem rješenju
Nadogradnja na prijašnji korak mogla bi biti da unaprijed generiramo idealno rješenje koje bi bilo reper za sva ostala rješenja. I onda kod ocjenjivanja gledamo koje se od rješenja najviše približilo idealnom. U tom slučaja arhitekti bi osim projektnog zadatka koji uključuje program sadržaja mogli dobiti i štošta drugo što bi morali zadovoljiti ili čemu bi se trebali približiti – taksativno. A natječajni radovi davali bi oblikovna i funkcionalna rješenja koja bi činila razliku. Za ovu situaciju mogao bi se iskoristiti generativni dizajn koji bi na osnovnu konkretnih upita mogao dati optimalno rješenje kojem bi se trebali približiti. To je naravno isto već ugrađeno u današnja rješenja. Ovdje je pitanje u kolikoj bi se mjeri arhitekti mogli u zadanom roku približiti takvim idealnim rješenjima bez nekih naprednih alata. Kako su kriteriji mnogobrojni i često kontradiktorni potrebno je jako puno vremena za ispitivanje mnogih varijanti kako bi se dobila optimalna. Tu bi se moglo dogoditi da se na natječajima ne bore kreativni arhitekti nego softverski alati koji oni koriste. I da pobijedi onaj koji ima bolji algoritam za generativni dizajn i preciznije analize.
Korak 3 – najbolje rješenje
Nadogradnja na prijašnji korak mogla bi biti da natječaji uopće ne postoje. Na naručitelju je da dovoljno dobro opiše željeno rješenje i da neki softver sam pronađe najkvalitetnije rješenje. Rješenje koje će za maksimalan broj kvadrata i najmanju cijenu optimalno ispuniti sve zadane kriterije. Za takvo rješenje bi mogao dati nekoliko prijedloga oblika. I onda je na naručitelju odabere ono što mu se najviše sviđa. Alat bi mogao i analizirati dosadašnja slična rješenja na tržištu i doći do zaključka što se najviše “nosi” tj. gdje bi se ostvarila najveća zarada. I nakon prijedloga nekoliko takvih rješenja na nekomu je stvarno da izabere jedno prema svom ukusu. Ovo je izvrsno rješenje za naručitelja jer će dobiti maksimalno optimizirano rješenje prema svom ukusu. Za korisnike jer će dobiti najkvalitetniji objekt po, ako bude sreće, najpovoljnijoj cijeni. Jedino je pitanje što dobija arhitekt? Je li je arhitekt taj koji će osmisliti ulazni podatak za softver ili je on taj koji će osmisliti taj softver? Ili…..?
Ako pak želimo nešto više od kontrole same geometrije, i to možemo već danas ali nam je potrebno još nešto.
