Današnje razmišljanje na temu… kako sa tehnologijom (bilo to to BIM, AI ili već što…) u našoj struci u budućnosti? Obično onda nastavim sa tehnološkim dostignućima i aplikacijama koje nam mogu promijeniti način rada. Ali napredak nije baziran samo na tehnologiji. Obično je to trolist – tehnologija, procesi i ljudi. Tehnologija čini se nije upitna, ali što je s ovim ostalim?
Kako stojimo danas?
Evo jedan primjer. Danas već postoje gradovi ili zemlje koji prihvaćaju BIM modele pri izdavanju građevinskih dozvola. Zašto je to efikasniji način izdavanja građevinskih dozvola? Neko bi pomislio da je bolje jer tako referent može bolje sagledati projekt jer ga i ma i u 3D. Ili da može sam jednostavnije iskontrolirati neke parametra projekta jer su jasnije strukturirani. I onda se počinje sve to činiti malo utopijski jer je malo teško zamisliti kako će svi ti referenti savladati sve te BIM vještine. Ali u stvari to uopće neće biti problem. Jer korištenje BIM-a za izdavanje građevinskih dozvola ne podrazumijeva ljude koji kontroliraju modele nego sustav koji te modele valorizira automatski. Prema unaprijed definiranim kriterijima – zakon o gradnji, urbanistički uvjeti, mjerodavni pravilnici itd., ali po potrebi i nekim dodatnim kriterijima – sustav (računalo, algoritmi… kako to već želimo nazvati) analiziraju BIM modele i ukoliko su svi kriteriji zadovoljeni “izdaju” nam dozvolu. Ovo nije znanstvena fantastika nego negdje sasvim realna praksa.
I pogađate – vrijeme izdavanja dozvola svelo se na minimum. Jer u ovom slučaju nema zastoja uzrokovanog ljudskim faktorom, vremena da predmet dođe na red, da se obradi, da ga netko protumači,…
Naravno ima tu puno preduvjeta koje treba ispuniti kako bi se to ostvarilo. Neki od njih su tehnički. Prevođenje pravilnika na jezik prilagođen radu računala, osmišljavanje algoritma koji će to kontrolirati i definiranje pravila i formata za predaju datoteka koje treba kontrolirati. I sve je to dohvatljivo što se tiče tehničke izvedbe. Ali je li dohvatljivo generalno?
Da bi ovo moglo funkcionirati potrebno je imati jasna pravila koja projekt treba ispuniti. To je prvi korak na kojem bi mogli pasti. Jer svi znamo kako kod nas izgledaju zakoni i pravilnici. Izgleda ponekada kako da su, ne želim pomisliti i namjerno, pisani tako da ih se može tumačiti na razna načine, onako kako je to pogodno u pojedinoj prilici. Nerjetko se i događa da su pravilnici ili zakoni u nedovoljno definirani, u kontradikciji ili nepotpuni. Sve to vodi tome da nam treba netko da ih protumači. A to nije nešto što je pogodno za „hladno“ vrednovanje od strane algoritma. Tako da što se tiče procesa tu smo malo tanki.
Ima tu još jedna kvaka. Kada bi smo i imali volje napraviti jasnija, jednoznačna pravila kojima bi mogli nedvojbeno verificirati projekte – tko bi to trebao napraviti? Vjerojatno baš oni koji tako sebi režu granu na kojoj sjede. Jer definiranjem takvih pravila i uvođenjem sustava prestaje potreba za mnogim administrativnim poslovima. Moć odlučivanja seli se sa referenta na sustav. Sustav koji nije podložan raznoraznim utjecajima. Hoće li se to svidjeti baš svima? Meni se čini da baš i neće. A moglo bi se dogoditi da se ne svidi baš onima koji bi trebali biti zaduženi da takav sustav i osposobe. Pa bi nekako da je situacija što se tiče ljudi isto malo škakljiva.
A kako bi to moglo izgledati u budućnosti?
Iako je ovo u nastavku i danas ostvarivo, realno je da će se to kod nas odigrati ipak u nekoj budućnosti. Recimo da imamo sve te kriterije koje neki građevinski objekt treba zadovoljiti u formatu koji računalo može iskoristiti za kontrolu projekta. I da ih stvarno imamo sve i urbanističke pokazatelje i zakone i pravilnike i norme … sve. I da taj sustav izdaje dozvole tako da su greške u kontroli minimalne. Predamo projekt u zadanom formatu i sustav nam ili izda dozvolu ili javi zašto ju nije izdao.
Recimo i da se taj sustav na neki način (bilo da to ponudi zakonodavac ili neki drugi ponuđač usluga) može nadograditi modulima sa dodatnim kriterijima za npr. procjenu funkcionalnosti, oblikovne kriterije, financijske kriterije i sl. koji bi se mogli možda i prilagođavati prema preferencijama naručitelja.
Koja bi tada bila uloga formalnih kriterija za npr. biti ovlašteni arhitekt. Jer u tom slučaju sustav koji može provjeriti sve parametre može i preuzeti odgovornost za taj projekt. Ukoliko je projekt prošao taj sustav onda zadovoljava sve uvijete i činom izdavanja dozvole mogla bi prestati odgovornost projektanta jer sustav garantira da je sve u redu i time preuzima odgovornost.
Treba li nam onda diploma arhitekta ili pečat ovlaštenog projektanta? To su danas nekakve garancije da je projekt pod kontrolom i u odgovornosti nekog tko vlada situacijom. Ali ako postoji sustav koji to garantira onda bi po meni u budućnosti svatko tko želi mogao predati projekt na kontrolu. Bio on arhitekt ili nazvat ću ga kreativni entuzijast. Ukoliko projekt zadovoljava zadane uvijete – koga briga tko ga je predao. A ako ne zadovoljava – opet svejedno.
Objektivizacija kriterija i kontrole može uvelike promijeniti cijeli sistem funkcioniranja naše industrije. Formalno obrazovanje i stručna ovlaštenja mogli bi postati irelevantno jer bi funkcionirao sustav koji bi osiguravao da je sve u skladu sa pravilima i dobrom praksom.
Može se činiti da bi tehnologija mogla u nekom trenu preuzeti funkcije koje su zauzimali ljudi i procesi u gore navedenom trolistu. Ali možda je bolje razmišljati da bi ona otvorila prostor za neke nove ljudske potenicijale i osmišljavanje naprednijih načina rada ili projektnih rješenja. Možda i za neko neformalno ali svrsishodno obrazovanje koje bi iznjedrilo ljude koji bi doprinijeli daljnjem razvoju i za udruge koje bi promovirale izvrsnost i napredak te osmišljavale još bolje načine kako doprinjeti društvu a ne temeljile postojanje na monopolu. Bavljenje arhitekturom pa i drugim sličnim poslovima ne bi bilo rezervirano samo za „odbrane“. Konkurencija bi bila veća ali bi isto tako isplivala na površinu kreativnost, inovativnost i sposobnost. I možda bi prestali postojati arhitekti kao zvanje ali bi svakako vjerojatno i većem krugu ljudi bilo zanimanje ili možda čak i hobi.
Moje pitanje je imamo li mi kako društvo snage da napredak, optimizaciju i izvrsnost i „decentralizaciju“ struke stavimo ispred komocije, moći, monopola, održavanja statusa quo, itd…. Jer tehnologija koja nam je potrebna da napravimo značajan korak naprijed je raspoloživa. Ako nije baš danas, sutra će sigurno biti… a jesmo li mi voljni? A znam i odgovor 🙂